Daroviti učenici koji podbacuju u rezultatima2018-10-01T10:05:39+00:00

Kako ima darovitih koji rado i spremno pokazuju svoje sposobnosti, kreacije i produkte rada, ima i onih učenika koji nevoljko pred drugima pokazuju svoje natprosječne sposobnosti.
Upravo iz tog razloga u literaturi možemo naići na različite profile darovite djece, a ovdje ćemo prikazati podjelu na šest profila darovitosti:
  1. Prvi tip su daroviti učenici s visokim rezultatima (engl. “high-achiever”). Oni su najčešće prepoznati kao kandidati za darovite programe.
  2. Učenici koji se lako prepoznaju kao daroviti su i samostalni daroviti učenici (engl. “autonomous learner”).
  3. Sljedeći tip su izazivači (engl. “challenger”), kreativni učenici kojima se ne daje prilika da izraze kreativnost.
  4. Nadalje, postoje i skriveni daroviti (engl. “underground student”), učenici koji se namjerno trude prikriti svoju darovitost.
  5. Daljnji tip su daroviti učenici s dvostrukom dijagnozom (engl. “double labelled”). To su učenici s fizičkim i emotivnim poteškoćama ili poteškoćama u učenju, zbog kojih je darovitost prikrivena i u drugom planu.
  6. Još se navode i učenici koji su odustali od školovanja (engl. “dropout”), većinom zbog stalnih podbacivanja u školskom uspjehu uzrokovanih demotivirajućim učincima neadekvatnih programa.
To su daroviti učenici koji ne postižu rezultate u skladu sa svojim stvarnim sposobnostima. Za njih su karakteristične slabe navike učenja, manjak koncentracije, nedovršenost rješavanih zadataka, nisko samopouzdanje, negativan stav i emocionalna frustriranost.
Ipak, postoji lijek za podbacivanje u uspješnosti, a nalazi se u brižnoj procjeni, višedimenzionalnom pristupu problemima tih učenika, pružanju odgovarajućeg obrazovnog ozračja i odgovarajućih nastavnih metoda pomoću čega će učenik popraviti svoj uspjeh
Prema Colemanu (2003) postoje višestruki razlozi za podbacivanje darovitih učenika u uspješnosti i neprepoznavanju njihove darovitosti. Vjerojatno najzastupljeniji razlog u našim školama je pretjerano oslanjanje na standardizirane testove te usko shvaćanje inteligencije i definicije darovitosti koje proizlazi iz takvog shvaćanja. Još uvijek se testovi koji daju “tvrde” brojčane rezultate guraju u prvi red, a ostali instrumenti identifikacije se ignoriraju jer zahtijevaju više vremena za provedbu ili dublje proučavanje.
Čudina-Obradović (1991) navodi još dvije opasnosti koje proizlaze iz identifikacije: forsiranje i etiketiranje. Neusklađenost s mogućnostima učenika, interesima i inicijativom učenika dovode do forsiranja. Prirodno učenje sadrži spontanost, interes i otkriće, dok forsiranje ima elemente prisile, nametnutosti i drila. Druga opasnost koja može proizaći iz identifikacije je etiketiranje. Učenici koji su identificirani kao daroviti odstupaju od normale. Iako je to odstupanje u pozitivnom smislu, daroviti učenici ne nailaze uvijek na odobravanje i razumijevanje. Zbog toga vršnjaci mogu razviti grupnu solidarnost te izolirati darovitog iz socijalnog okruženja.
Zbog svojih jedinstvenih intelektualnih i kreativnih sposobnosti, daroviti učenici su kod kuće i u školi izloženi pritiscima koji mogu dovesti do podbacivanja u uspješnosti (George, 2003:15). Zbog povećanih očekivanja okoline i samog učenika, može doći do nesigurnosti i gubitka samopouzdanja.